30.11.2008.

Random thought:
Ljubav je kao ozljeda hladnim oružjem. Najviše boli kada dok vadiš oštricu.

Erin

*Sunce je već skoro zašlo za doline koje su uokvirivale Birminghton Hayes. Većina njegovih stanovnika to nisu ni primjetila, osim njih nekoliko koji su istjecanje vremena željno išćekivali.
Neki od stanovnika bivali su s vremena na vrijeme izgubljeni u ukrasima na kojima je pisalo "Halloween". A drugi su se zabavljali, kupovali slatkiše i uživali u svoj rastrošnosti Noći vještica.
Erin, Aqua, Ema i Lulu su se nakon nekog vremena razišle. Sve četiri su svake minute pogledavale na ručne satove.
Kada je pala noć, stanovnike Birminghton Hayesa su počeli uveseljavati povremeni vatrometi. Njihove šarene boje koje su osvjetljavale noć zaista su bile veličanstven prizor. No ništa nije moglo osvijetliti napeto išćekivanje.
Sat je otkucavao 9 sati, 9:30. Vrijeme je sporo prolazilo.
Konačno, kada su satovi pokazali 9:53 bilo je vrijeme okupiti četvorku i polako krenuti. To je trajalo oko desetak minuta jer je velika gužva na trgu onemogućavala potpuno slobodno kretanje.
Polako su se odšuljale do Erinine ulice i kod nje ostavile suvišne haljine, krila i ostale nepotrebne detalje i nastavile se niz narančasto osvijetljenu ulicu do policijske postaje. Straha da ih netko vidi nije bilo jer su sve "prijetnje" još uvijek bile na proslavi (kao što se Erinini roditelji...).
Konačno, nakon nekoliko minuta hoda, koje su se činile kao dani, stigle su pred bijelo i blijedoplavu policijsku postaju. Erin je navukla svilene crne rukavice i pribala kvaku. Bilo je zaključano.
Već tu su naišle na poteškoće, što su smatrale poprilično obeshrabrujućim. Ema je izgubila ukosnice, a ostale tri ih nisu nosile.
Nakon nekoliko minuta, Erin je posegnula u svoju torbicu i izvadila maleni srebrni ključ neobičnog oblika. Gurnula ga je u ozlaćenu bravu. Ironično, ključ je odmah otključao bravu. Erin se odmah zapitala što je njezin rođak Bernie, koji joj ga je darovao, radio s tim ključem i od kud mu nešto takvo (recimo da nije baš najbistriji).
Kada su ušle u policijsku postaju iznenadile su se i prestrašile vlastitih praznih odjeka koraka. Nakon izvjesnog vremena koračanja, naišle su u beskrajan hodnik ispunjen kutijama raznih slučajeva, riješenih i neriješenih.
"Traži pod B - Bechtel," prosiktala je Aqua.
"Oh, ovo će potrajati, ima barem tri reda sa B."
"Ima tri reda, nas je četiri, vas tri tražite, uzmite svaka jedan red, ja ću čuvati stražu. Požirite se."
Erin je otrčala do ulaza u hodnik i počela napeto pogledavati prema ulazu.
Prošlo je 15 minuta dok Lulu nije uzviknula.
"Imam je!"
Nitko nije zapravo znao što je to što Lulu ima. Ispostavilo se da je zapečaćen dosje.
"Uh, i što sad?"
"Imam skalpel...." Aqua je počela vaditi stvari iz torbice.
"Ne!"
"Nego?"
"Daj mi to."
Ema je istrgnula dosje, navlažila prst i prošla njime po mjestu zatvaranje Smeđa omotnice se odmah otvorila. Četiri glave su se nagnule nad papire koji su bili unutra.
"Lulu, piši."
Lulu je izvadila blok i olovku i počela pisati zadivljujućom brzinom. Sve se odvijalo toliko brzo da je Erin uhvatila samo par riječi. Zbog brzine i zbog već lagane glavobolje.
"Gotova?"
"Aha."
Pospremile su sve na svoje mjesto: dosje su ponovo zalijepile, zatvorile su sve ostale kutije i ostatak stvari koje su dotaknule. Istrčale su iz postaje.
Tada su shvatile da gradonačelnikovo iznenađenje malo kasni. To su prepoznale po gromoglasnom smijehu iz zvučnika i velikom i glasnom prasku od kojeg je čak i nebo zadrhtalo. Vrijeme od par minuta bilo je ono koje je bilo potrebno da stanovnicii Birminghtona shvate što se dogodilo. Potom se se čuli vriskovi i vikanje. Instiktivno su počele trčati iz ulice u kojoj je bila policijska postaja i sakrile se u nekom peraslom raslinju. Nisu se usudile pomaknuti. Tako se ostale 15 minuta. Upravo nekih 15 minuta nakom praska, kako se činilo, cijeli grad je pohrlio u policijsku postaju. Dok se se policajci naguravali, jedan od njih je na betonskom podu ispred policijske postaje našao mali srebrni ključ. Kada ga je dignuo visoko u zrak, Ema, Aqua, Lulu, a posebno Erin se ostale bez daha. Izdaleka su razaznale i još važnije prepoznale ključ. U crnoj odjeći su se stopile s tamom dok su trčale ulicama kao nikada u životu.

***
Sutradan rano ujutro Erin se iskrala iz kreveta kako bi vidjela što u novinama piše o načašnjem događaju. Uzela je Birminghton Daily. Pročitala je naslov: "Noć vještica bacila Birminghton Hayes u tamu.
Čim je pročitala prvi odlomak zamračilo joj se pred očima.

To be continued...

Erin*

14.11.2008.

*Svakih deset sekundi pogledavajući na svoj kalkulator kako bi vidjela koliko je sati, Erin je počelo zabrinjavati sve što se večeras spremalo. Nije da se bojala, to bi bilo poražavajuće jer je ona to i predložila, no što ako nešto pođe po zlu? Opet se prisjetila onog provalnika. Što ako bi Birminghton Hayes in njih tako javno "kamenovao", ako odluče ostati u Briminghtonu, cijela obitelj bi bila izložena svakodnevnoj sramoti. Simbolično je otresla glavu kako bi izbistrila um i očistila ga od takvih misli.


Zavjesama je prekrila prozor. Nije htjela vidjeti sunce u ovom trenutku. Na satu je pisalo 16:48.
"Još samo sat vremena...." prošaptala je samo da bi si čula glas. Predugo je bila u tišini. Gledala je u krhotine slomljenog ravnala koje je neko vrijeme bilo podložno uništavajućoj sili njezine torbe koja je i zaslužna za njegovo trenutno stanje.


Vjeruje li ona u duhove? U duhove prošlosti? Što ako je i Amy samo duh prošlosti u ovom trenutku, lebdeći između vremena i prostora, dobra i zla. Pomislila je na silaženje u prizemlje, trenutno sama sebi nije bila najbolje društvo. Bilo je previše velikih pitanja. No ipak nije podnosila dubljenje bundeva. U zadnje vrijeme je razvila alergijsku reakciju na bundeve. Pogotovo nakon onog letka.


17:51. Vrijeme za spremanje. Obukla je dugačku crnu haljinu s puno detalja i kosu složila u zanimljivu kreaciju sa puno krvavo-crvenih ukosnica koje su sprječavale kosu da ometa...sve važne događaje. Haljinu je namjeravala ostaviti u kući koja je bila na putu do policijske postaje. Na kraju je zadovoljno pogledavala u svoja krvavo-crvena usta sa posebno blistavo bijelim zubima. Popravljajući visoki ovratnik, istrčala je od kuće sa malenom torbicom koja je imala sličan uzorak kao i haljina i koja je ukratko sadržavala malenu praćku za moguće nadzorne kamere, mobitel za hitne slučajeve i maleni srebrni ključ za koji je bilo rečeno, u razdoblje njezina ranog djetinjstva, da otvara sve brave.


Mahnula je Emi na drugom kraju trga koji je sada već bio prepunjen veselom gomilom već pomalo opijenom juhom od bundeva (u koju su vjerojatno čak neki i podmetnuli votku, pa je odlučila da nije spremna riskirati i probati ju).
Približavajući im se ugledala je i ostatak njihovog veselog, buntovničkog društvanca. Ema je bila odjevena kao neka retro-verzija šišmiša sa širokim crnim krilima i ljubičasto-crnim kostimom, Aqua je bila bijeli anđeo sa krilima od crnog perja, Lulu je došla kao tamna strana vile...sa crnom suknjom i tajicama, te prozirnim krilima.
"Cure, malo previše rekvizita...što vi mislite s tim kada krenemo...znate-već-gdje?" prosiktala je
"Pa kod tebe doma." uzvratila je Lulu siktanjem i nasmiješila se.
Pričale su u kutu gomile sve do 8 sati kada je već počela padati noć.


"Maleni, dođite do pozornice kako bi mogli bolje gledati predstavu. I odmah počnite moliti roditelje da ostanete do deset, kad vam spremam svima malo iznenađenje."
Gradonačelnik je dovukao svoju grotesknu pojavu na pozornicu (naravno, kao i u uvodu obećano, izvukao je iz ormara svoje najbolje venecijanske maske). Naravno, Erin nije zanimalo kakvo je to iznenađenje, no ipak ju je podsjetilo na još jedno...malo...iznenađenje koje su one spremale gradonačelniku, ali i svim ostalim stanovnicima Birminghtona.
Pogledavajući oko sebe, vidjela je djevojku, maskiranu u slatku verziju ženskog Sherlocka Holmesa kako drži tanjur juhe i ruci.
"Ja to ne bih jela da sam na tvom mjestu", rekla je uz osmjeh.
"Zašto?"
"Pa, mislim a sam vidjela nekoliko čudnih tipova kako se motaju oko zdjele sa bocom votke..."
"Oh. Hvala na upozorenju! Ja sa Chris, usput. Christina McCartney, zapravo."
"I drugi put. Erin." široko joj se osmjehnula.
"Zar su unajmili i bend? Ovo moram vidjeti."
Izgubila se u gomili ljudi koji su se automatski počeli njihati na glazbu.


To be continued...

Erin*

Lifehouse - Storm

05.11.2008.

*Dan prije planirane proslave Noći vještica, Erin, Aqua, Ema i Lulu našle su se na trgu i već tradicionalno provalile u napušteno kino u potrazi za zabavom. Dan prije, Aqua je objavila važno otkriće.

***
Sve je počelo prije nekoliko godina u satu i danu dosade, kad su se našle u potrazi za slobodnom klupicom sa lijepim pogledom koja bi bila voljna čuvati njihove ovotjedne tajne. Šetajući kroz ulice, nesmotreno su zašle u osamljenu sporednu uličicu sa načičkanim kantama za smeće. Šokirane što se ovako nešto potkralo budnom oku gradonačelnika, ogledavale su se okolo u potrazi za mogućim zanimljivostima.
Dan kasnije to područje je sanirano, pronađeno je tijelo davno nestale žene.

***
Aqua je izvukla zgužvani list papira na kojem je pisalo


"Gdje si to našla?" upitala je Ema.
"Kada sam prolazila pokraj policijske postaje..."
"Nestala prije 11 godina..."
"I samo si to...otrgnula?"
"Očito..."
Nastala je tišina. Odjednom je Lulu progovorila.
" I što sad? Sutra je noć vještica i mislim da je to stvarno dobra priča..."
"Priča?"
"Da, priča. Ali gledano realno što mi tu možemo."
"Mislim da Lulu ima pravo. Možda imamo sliku i znamo da ima puno ožiljaka i plavu kosu...ali mi čak ne znamo niti kako je nestala. Prije 11 godina - sada može biti bilo gdje."
Pogledavajući prema Emi koja je upravo izložila svoje neslaganje sa neizrečenom idejom, Erin se široko osmjehnula.
"Onda mislim da smo sada dvije protiv dvije", zaključila je.
Sve tri su je pogledale u čudu. Bilo je vrijeme da neizrečena ideja postane izrečena.
"Ja mislim da ju možemo pronaći. Biti bolji od naše policije...pa i malo dijete to može." oprezno je progovorila.
"No hajde, zamislite sve članove zabrinute obitelji koji ju traže već 11 godina."
"Što ako je mrtva? Da li će onda ta obitelj biti sretna unatoč spoznaji da smo im našli mrtvu kćer, ženu, majku itd."
Prošla je minuta razmišljanja. Aqua je počela mrmljati, gledajući u papir.
"Mislim da su oni već vjerojatno prihvatili tu spoznaju, možda ju čak usvojili kao rješenje. U svakom slučaju spoznaja da je mrtva, ali dostojno pokopana nije niti upola tako strašna kao spoznaja da negdje leži sama, da umire...ili život bez spoznaja. Živjeti sa nadom, ali bez ohrabrenja da će ju ponovno vidjeti..." stresla se "Ako je mrtva." dodala je.
"Mhm, i što predlažete?
"Informacije."
"Informacije?"
"Otkud?"
"Pa, policija zasigurno ima informacije. Gdje i kako je nestala."
"Provaljuješ u policiju? Dobro, jesi li ti normalna?"
"Koji je plan?"
Sve su iznenađeno pogledale u Lulu.
"Što?", zbunjeno je upitala.
"Sutra je Noć Vještica, zar ne? Svi su na proslavi, kladim se da će policijska postaja biti prazna."
"Prazna i zaključana."
"Zar je to problem?" upitala je Ema i izvadila ukosnicu. Zlurado se nasmiješila.
Sve tri su prasnule u smijeh.

***
Sutradan, Erin je počela prekopavati svoj prepuni ormar, tražeći prikladnu crnu odjeću.
Početak plana se sastojao od dva djela.
a) Naći se u 6, u crnom i
b) Do 10 ostati na proslavi
Zbog nedostatka vremena za planiranje, plan je ostao na tome. Sve ostalo je trebalo biti spontano.
Još od jutra se čula glasna glazba zbog isprobavanja (nepotrebnog) zvučnika i kada je nije bilo lupanje svih mogućih alata od strane unajmljenih radnika koji će biti zaslužni za pretjerane ukrase koje su spremali staviti.
Djeca su trčala po ulici, majke su kupovale i šivale kostime...
Iako je jutro bilo do sada hladno i vlažno, tu i tamo je provirivalo sunce koje je obećavalo ljepše vrijeme ovoga popodneva i ako organizatori (čitaj: gradonačelnik) budu sretni, potjerati će oblake i grijati vrijeme sve do navečer.
Neobično dugo, dosadno jutro je prošlo, a sa njim i hladnoća, magla i oblaci.
Glasovi alata su se pojačali i žurba je počinjala uzeti maha,
To poslijepodne Birminghton Hayes je doživio neobičnu promjenu vremena. Sunce je počelo peći, temperatura se digla ne 26°C, nebo je bilo bez i najmanjih oblaka. Iako su se oni osjetljiviji na vrijeme osjećali loše zbog promjene tlaka, većina stanovnika je skinula svoje pulovere, obukla kratke rukave i počela se izležavati na toplom suncu kao zmije ljeti. Sve je obećavalo sjajan provod.
No dobro, osim što se spremala provala u policijsku postaju.

To be continued...

Erin*

P.S. Kako je u postu došlo do *ahem* skraćivanja, likovi koje sam planirala ubaciti biti će ubačeni u sljedećem postu.
Enjoy!

28.10.2008.

*Pjevušeći sebi u bradu, Erin je lutala školskim hodnicima. Sve te duge bjele, sjajne površine koje su je okruživale sa svih strana smetale su njezinoj prirodnoj kreativnosti. Zar nije čudno da svi koji uređuju sve državne ustanove na svijetu imaju tako malo mašte? Još jednom ju je uhvatio strah, koji već par minuta taktički suzbija pjevušenjem svojih malih depresivnih pjesama. Sve što pod odmorima između satova izgleda tako živo i bučno sada se činilo tako tiho, depresivno i osamljeno.
Prirodnu lijenost profesora koji šalju papire po učenicima sada je morala zadovoljavati Erin. Sa nekim popisom ispunjenim sitnim slovima koji je trebao naći svoj put u ravnateljičin ured, tiho je koračala kroz predugi školski hodnik. Bijeli ormarići sa svake strane činili su ga pomalo klaustrofobičnim i putem joj se činilo da su učenici već ostavili izbljedjeli trag straha na putu do ravnateljičinog ureda. Iako joj to nije prvi put, svaki put se činio jednako strašnim.
Konačno se primakla bijelim vratima sa zamagljenim staklom na kojima je pisalo


To što je ravnateljica pristala djeliti ured sa školskim psihologom (isto tako ženom), te takvo razbacivanje sa "titulama" bilo je samo po sebi dovoljno čudno prolazniku - koji još nije kročio kroz ta vrata. Sve iza njih je priča za sebe.
Duboko je udahnula i prihvatila kvaku. Ubrzo nakon toga pustila ju je kao opečena.
- Prvo kucaj!!!
Čuo se neugodna glas iza vrata. To je bio već dovoljno gadan početak. Oprezno je pokucala, što je tiše mogla i ubrzo nakon još jednog povika da može ući još je jednom udahnula da skupi svu preostalu hrabrost. Prihvatila je kvaku još jednom.
Kada je ušla zapuhnuo ju je ustajali miris duhana. U relativno skučenoj prostoriji ispunjenoj dimom, stajala su dva stola: jedan ispunjen papirima, a na drugom je opušteno sjedila školska psihologica, u ruci držeći neobično dugačku cigaretu i iskašljavajući sadržaj svojih pušačkih pluća na obližnje papire. Zavjese su bile navučene, samo su rijetke zrake vanjske svjetlosti dopirali unutra. Kada je psihologica iskašljala sve što je trebala, ravnateljica je progovorila svojim najdubljim glasom kojim je običavala strašiti učenike,
- Dobar dan...djevojčice
Izvodeći neku grimasu koja je možda njoj predstavljala osmjeh, a Erin nešto što napraviš sa licem kada vidiš deformirano malo djete, pokazala je rukom na prazan stolac.
- Profesor Billman šalje popis učenika za kaznu.
- Dobar dan, djevojčice.
Vjerojatno ju je pozivala da prvo pozdravi, upravo ono što je Erin namjeravala izbjeći da sačuva ostatke dostojanstva.
- Dobar dan, ravnateljice.
Školska psihologica ju je pogledala svojim sitnim svinjskim očicama, očekivajući da nobroji i njezinu...poziciju.
Ignorirajući to, Erin je još jednom očima prošetala kroz dvostruki ured. Na ravnateljičinom stolu je bio laptop, čiji je sadržaj bio sakriven od Erininih očiju. Osim standardnih uredskih stvari, odmah na rubu stola bila je mutna, ali svejedno uokvirena slika, očito na počasnom mjestu. Slika je bila okrenuta pream Erin, ali je bila toliko mutna, da ju Erin nije mogla razaznati. Oprezno je sjela na ponuđeni stolac. Kada je sjela razaznala je što je na slici i odmah joj se smučilo.
Na slici je bila osoba, sa torbom na ramenu, datum je bio isti kao i onaj postavljanja videokamera oko gimnazije Beatford High.

***

- Uokvirila je sliku cure kako trči iz škole?!
Uzviknula je Aqua toliko glasno da se susjedni stol okrernuo prema nama. Erin koja je pričala svoj posjet ravnateljičinom uredu svima koji su je bili voljni slušati, a bilo ih je podosta. S vremena na vrijeme je usmjeravala pogled prema profesorskom stolu.
- Nije normalna,
- Koja novost.
- Smije li to ona raditi?
- Zašto ne bi smjela?
- Pa mislim, zar ne dolazi neka inspekcija sljedeći tjedan...
- Pa...?
- Nema veze. Uglavnom, to je bilo to?
Erin je potvrdno kimnula glavom. Aqua, Ema i Lulu su zgroženo gledale u svoje salate, probavljajući vijesti da možda imaju njihove slike, pohranjene u svojoj arhivi.
Odmor se bližio kraju, razišle su se bacajući pladanjeve s ostatcima kao i uvijek čudne hrane iz školske kantine.

Erin*

P.S. Evo, još sam jedan novi lik ubacila. Aqua sorry što nije veća uloga, obećajem ti jednu značajnu u sljedećem postu. Btw Chris i ti ćeš biti u sljedećem postu. Primam još likova, ali požurite se...

18.10.2008.

* "Vjeruj mi Erin, da želim, odmah bih ti dala!" odgovala joj je majka.
"Kako da te onda uvjerim da želiš?" šaljivo je odgovorila Erin, kao i uvijek u raspravama o trgovinama i svoti koja tjedno tamo ostane.
Nakon nekoliko daljnjih rečenica prijekora, smatrajući raspravu završenom, Erin je otrčala u svoju sobu, pripremajući se za dnevni izlazak.
Trebala je obnovu ormara, svu svoju odjeću je smatrala "već viđenom", dosadnom...
Petnaest minuta nakon termina za sastanak odjurila je iz kuće, u žurbi zaključavajući vrata samo jednom.
Malo dalje razmišljala je o povratku i ponovnom zaključavanju vrata, te u protivnom razmišljajući o majčinoj reakciji koja bi zbog svojih "predosjećaja" zaključavala i pet puta da može. Zbog toga je Erin mrzila iz dna duše provalnika koji je jednom našao svoj put u kuću, kutije s nakitom, srebrninu i tehničke naprave.
Naravno, sve se nakon toga dogodilo kao u nekoj priči: točno pet dana nakon provale zaprepašteni stanovnici Birminghtona su ga praktički kamenovali na putu u lokalnu policijsku postaju. Krivnja nije nikada dokazana, ali ako je to onaj tko je provalio u njihovu kuću, nosit će do kraja života traume iz Birminghton Hayesa.
Nesmotreno puštajući životna sjećanja da naviru, prošlo je pola puta do središnjeg trga, gdje se trebala naći sa Lulu i Emom.
Nakon nekoliko minuta, skrenula je iza ugla i maleni, ali prostrani i elegantno (i ambiciozno) uređen trg prostirao joj se pred očima dok je tražila poznata lica Lulu i Eme.
Ubrzo ih je našla, čudeći se još jednom smosobnosti uma za prepoznavanje poznatih lica u gomili.
"Yo" ležerno je uzdahnula Ema.
Nakon pozdravljanja kako prilike nalažu, krenule su prema trgovini s odjećom, u namjeri za još jednim popdnevom potrošenim na uzdahe o skromnoj kolekciji i nikakvim izborom.
"Noć vještica?"
"Idemo, naravno..."
"Bundeve?"
"Da...?"
"Huh?"
Bilo je vruće, zadovoljavale smo se jednostavnim rečenicama i kimanjem glava u potvrdne odgovore. Vrijeme je zahtjevalo sladoled, sladoled je zahtjevao novac koji Erin nije uspijela dobiti.
"No dobro, ja častim"
"Ti si častila prošli put"
"Ti put prije toga..."
Nakon prepirke koja je trajala preko pet minuta, izmoždene nedostatkom snage koja je bila potrebna za nju dopustile smo da Ema časti, sve tri sažaljevajući Erinino jadno novčano stanje.
Kada je sladoled preuzeo ulogu hlađenja tijela umjesto njih samih, misli su se rasčistile i počeo je uobičajeni trač-party. Ovaj put razgovor nije išao Erin na korist.
"Erin, jesi vidjela onog novog u ulici..."
"Molim? Tko je to novi?"
"Mda, ima neko obično ime...Jordan, mislim"
Prirodno sklona crvenjenju koje se pojavljuje u najneugodnijim situacijama, Erin je i ovaj puta preklinjala svoje jadne crvene obraze da vrate normalnu boju.
"Ne Jordan, nekako drugačije..."
"John, James, Josh, Justin...?"
"Možda čak niti ne počinje sa "J". Peter, možda?"
Zapravo Erin je dolazila u napast da obznani svoj novi hobi špijuniranja. U ulicu se uselio "novi dečko". Trenutno samo "novi dečko" po starim običajima Birminghtonovskih dobrodošlica, svi koji se žele uklopiti, budu isprva bezimeni, nitko im ne zna ime. Neki se nikada nisu uklopili. Uglavnom, prvi puta kada ga je vidjela osjetila je snažan osjećaj taštine. I od tada stvari idu čudnim tokom.
"Sladak je, nadam se da će se ovaj uklopiti, a ne kao - kako se ono zvao - mali Jimmy."
"Ah, da, njega smo otjerali"
"Šteta"
"Zašto, nije bio ništa posebno."
Birminghton Hayes je okrutna zajednica. Kada se "mali Jimmy" uselio i pohađao lokalnu školu, automatski je izazivao nevolje kod lokalnih buntovnika i nasilnika. Bio je niti kriv niti dužan hodajuća prvokacija i bivao dnevnu pretučen najmanje dva puta. Stvari su postale toliko gadne da se morao odseliti.
No Erin se nadala da za ovoga novoga nije bilo straha, jer građen kako jest najgore što se moglo dogoditi je da se pridruži gradskoj "bandi". Erin se stresla na pomisao na članove, nikada joj nisu bili ugodnu društvo.
"Erin, vidiš li onoga kod fontane?", uzbuđeno će Lulu
"Da, pa?"
"Gleda te, nasmješi se."
"Što? Ne -"
"No, hajde, ako se nasmješiš kadim se da će nam prići."
Erin je frknula i namjestila plahi osmjeh, samo da zadovolji Lulu.
"Bah, ništa. Nema pojma o ljepoti"
"Ljepoti? Onda se vi samo smješite. No, hajde: samo naprijed"
"Kako si ti samo tašta!"
"Nemaš pojma o taštini. Jenny Anderson je tašta, ne ja."
"Ne, nisi onda, ti si samo jako ponosna"
Erin nikada nije bila popularna, nikada nije htjela biti popularna, ali ljudi su se ovijek bolje ponašali prema njoj kada je nabacila svoj osmijeh. Stvari su tekle lakše.
Šteta što to nije palilo sa roditeljima.
Kada je počela padati noć, razdvojile su se, Erin je na putu kući razmišljala o omamljivanju ljudi osmjesima, te gledajući u svoje duge, tamne traperice i razmišljajući kako da ih najbolje pretvori u caprice, očajna za promjenama u ormaru i životu.

Erin*

P.S. Molim da zaboravite Erin kao mračniju stranu na par postove, vratit će se ona već ;)
P.P.S Za sada samo su dva lika u postu, zbog straha o prenatrpanosti, ostali (Aqua) će doći na red u sljedećem postu.

13.10.2008.

*Sunce je već bilo zapalo za doline koje su uokrvirivale Birminghton Hayes. U malim gradovima se sve vidi, sve čuje, sve zna. Tajne nikad ne ostaju tajne...

Birminghton je slijedio sve predrasude o malim gradovima. Nalik na selo među slatkim malim brdašcima i ispod slatkog malog savršenog sunca. Hm da, savršenstvo ovdje ne postoji, iako se ideja o savršenstvu ocrtava u očima turista, stranaca, koji su ispunili sve svoje snove (u svojim ograničenim znanjem) o odmorima. Da, Birminghton Hayes je bio upravo savršen za odmore...
No da, Birminghton je slijedio sve moguće predrasude koji su postojali o malim gradovima na selu. Imao je vlastitu seosku luđakinju, seosku ludu, seoske klanove najmoćnijih obitelji, seoska događanja, seosko gradsko vijeće (da li to dvoje ide zajedno?)...
Imao je i prastare seoske kućice, seosku trgovimu sa svim is svačim, seoskog gradolnačelnika...
Birminghton Hayes nije uopće selo. Dalton Fisher, "seoski" gradolnačelnik se upravu grozi ovakvih "seoskih" pridjeva, jer Birminghton Hayes nije selo, već grad. Iako po običajima podosta liči na selo.
U takvim zajednicama se uvijek nađu osobe koje se ne uklapaju. Malo je onih koji se zaista mogu pohvaliti da osjećaju pripadnost u Briminghtonu.
Šetajući se Ulicom Velion, Erin je osjećala da ne pripada. Možda je u naletima nekoć osjećala ljepotu sela, možda još uvijek kada vidi staromodne trgovine sa šarenim izlozima u koje su znatiželjni turisti gledali, diveći se kao mala djeca, bombonima, kolačima, šeširima, haljinama... i to sve prebrojavajući novac kojeg su spremni dati za suvenire.
Suveniri su se dobro prodavali i suvenirnice su dobro poslovale. Kada bi se sav novac od suvenirnica i trgovina potrošio u lokalnoj pekari, supermarketu itd. zaradio bi se novi i tako opet ispočetka.
Birminghton je imao vlastit minijaturni monopol koji ga je doveo do poprilično skupog načina života.
Svi narodni običaji i festivali redovito su se izvodili.
Tom malom raju nije bilo kraja. Najveća briga gradonačelnika je bila...pa, pronaci nerješenu zagonetku.
Hm da, opće je poznato da se zagonetke dobro prodavaju. A jedina mana skladnom gradu je bila upravo njegova opjevana savršenost i mirnoća. Zagonetki nije bilo, najstariji se nisu sjećali nemilih događaja, a sve je teko tako glatko da je gradonačelniku nalaženje zagonetke bila glavna briga.
Nije samo on kriv, cijelo gradsko vijeće je pomalo ekscentrično. Gradolnačelnik pomalo podsjeća na Kralja Sunca, u svome grimiznom ogrtaču i ulaštenim cipelama izaziva podsmjeh i odaje dojam taštine.
No nismo li svi u dubini duše tašti pogleda i zaivsti drugih?
Možda smo mi tašti samo u dubini duše, no Birminghton Hayes je oličenje taštine i ponosa.
U svakom slučaju potraga za zagonetkom polako obuzima cijeli grad. Dva dana uoći noći vještica, grad se sprema na još jedan skupi festival. Grad obljepljen letcima pomalo smeta turiste, no nema onoga tko će to propustiti. Jadna populacija koja broji 5,000 ljudi skupit će se na glavnom trgu dva dana od danas.
Osim jakog osjećaja nepripadnosti, Erin se grozila Noći vještica i sve što ona predstavlja. Ne inače, Erin je voljela samu pomisao na vjerojatnost straha i adrenalina. No u Birminghonu je ona znacila ukrase i prenemaganje. Gradonačelnik odjeven u najbolje od svoje kolekcije venecijanskih maski je doista izgledao zastrašujuće, no vjerojatno ne kako je to on planirao...
U ulici obljepljenoj letcima otrgnula je jedan i pročitala:



Letak je izazvao Erining prigušen smijeh. Bundy bundeva i Tri Bundeve ukazivali su na ovogodišnju temu festivala. Nakon prvotne nade da će sve biti dobro (normalno) ukazale su se sve moguće bundeve. Kako ironično.
Krenuvši prema ondašnjem kinu, na kojem se sada samo prodaju ulaznice za sva gradska događanja, prošla je pokraj tri vješala. Za divno čudo niti traga zagonetki tamo, bila su samo simbolična. Ipak, sam pogled na sprave kojima su ubijeni toliki, u Erin je izazvao trnce.

Erin*

11.10.2008.

*Gledajući kroz prozor u tamno kišno nebo Erin je odlučila pisati blog*

No dobro ne baš tako....

*Gledajući kroz prozor u tamno kišno nebo prošarano tragovima sunčevih zraka, Erin je odlučila blogosferu počastiti svojom prisutnošću, već planiranu mjesecima...*

Hm, da...idemo ponovno

*Buljeći u ekran Erin je došla u napast da otvori vlastiti blog zbog duboke, duboke dosade*

Blizu...(but not yet quite right) dakle:

Poštovani "tko-god-da-ovo-čita".
Zbog nemogućnosti da me komentirate bez ovog posta Erin ga je odlučila objaviti. *Erin pozdravi javnost*
Zbog nedostatka ideja oko ovoga, trudit ću se da bude pomalo od svega.
Eh da i Erin piše svoju priču....

P.S. Erin i ja smo ista osoba, samo je Erin moja odvojena mračnija strana...i ne, nemam poremećaj ličnosti...nije da znam =)

xoxo Erin...i ja